Hiperrealnost
Probudila me je kap vlage sa plafona. Na sredini zelene mrlje lišajeva, neprestano se formirala nova i nova kap. Ovaj put me je pogodila pravo u usta. Zakašljah se od smrada i ukusa memle. U tom trenu užasno zapišta i budilica. Odavno mi više nije potrebna da bih se probudio ali sam je navijao više iz navike. Raščešao sam i rane od gljivica izmedju nožnih prstiju koje su me jako svrbele. Gljivice su bile vrlo uporne i dosadne, a lek za njih je odavno postojao ali ga nije bilo u apotekama. Obukao sam moje prljavo radno odelo. Odavno već ne nosim uobičajenu odeću i obuću radnim danima. Preskupa je. Ovako bih ponedeljkom oblačio radno odelo, u njemu išao na posao, vraćao se sa posla i skidao ga tek u subotu posle posla kako bih obukao obično odelo za subotnji izlazak u šetnju pored reke (prestao sam da pecam pre desetak godina, iako neki još uvek tvrde da u reci ima ribe). Nisam se umio jer opet nije bilo vode. Nije je bilo već nedelju dana tako da mi se šolja napunila izmetom i mokraćom. Da ne bih dizao poklopac šolje, mokrio sam u umivaonik. Nije bilo ničega za doručak. Prethodno veče sam pojeo poslednje parče starog hleba koje sam sakrio sam od sebe čuvajući ga za crne dane. Možda ipak nije trebalo sinoć da ga pojedem? Ko zna šta nosi sutra... Izašao sam iz stana i zaključao svih šest brava. Taj ritual sam obavezno obavljao mada mi nije bilo jasno zbog čega. Sve stvari u stanu nisu zajedno vredele koliko tih šest brava. Mada, moj komšija, vrata prekoputa, ima pored sigurnosnih brava i jedan od najnovijih modela alarma, a koji je redovno aktivirao kada bi izlazio, dok smo svi znali da je prošle zime i poslednju letvicu parketa izgoreo u pokušaju da se nekako ogreje pored hladnih radijatora kroz koje više nisu puštali ni hladnu vodu i u kojima su odavno živele kolonije raznih buba. U silasku niz stepenište (lift nam se sa sajle otkačio pre tri godine) nagazim u svež izmet. Neko od mojih komšija je bio pametan i nije želeo da puni svoju šolju u danima kada nema vode. Ovako će njegov izmet razneti komšiluk na svojim cipelama. Na ulici je bila nova mrlja krvi. Ponovo su noćas nekoga ubili. Te noći zaista nisam čuo pucanje. No, to ništa nije značilo. Prvo su samo policajci ubijali vatrenim oružjem. Onda su počeli da pucaju i momci sa druge strane. Bilo jedni na druge, bilo na policiju. Na kraju su policajci počeli da ubijaju tiho. U hodu sam ugledao jedan opušak. U istom trenu ga je ugledao još jedan prolaznik ali je on bio udaljeniji a i stariji. Stavio samo opušak u džep. Ukoliko nam u fabrici daju taj dan nešto za jelo planirao sam da posle jela iz njega izvučem barem tri dima. Uniformisana masa se valjala prema fabrici i ja sam se polako stopio u nju. Svi, odnosno skoro svi jer su neki još uvek držali do običaja, bili su u radnim odelima. Starim, prljavim i iscepanim. Svi smo bili isti. Mrkih pogleda zakovanih u napukli asfalt ispred vrhova naših polutrulih cokula, sa naslagama prljavštine pod noktima i u porama kože, sa ramenima spuštenim u ponizni stav roba. Prošao sam kroz fabričku kapiju i ubrzo me je progutala velika i smrdljiva hala. U trenutku kada sam započeo svoj dvanaestosatni radni dan, u mozak mi ulete podatak da sam u gomili koja se valjala prema fabrici ugledao i jednu ženu. Bila mi je poznata i uporno sam pokušavao da se setim odakle je poznajem... 27.06.1994.