Pismo iz Libana
Mili moji i dragi,
Prvo da vam javim najvažnije: živ sam! Zatim još jedna dobra vest: Ne mora da se plati
otkup za moje oslobadjenje! Medjutim, istina je da se još nalazim kod terorista. Čuli
ste da su me oteli sa gradjevine u Libanu dok sam radio na mešalici zajedno sa kolegom
Stamenkom. Mogu vam reći da je na početku bilo čupavo. Teroristi su nas strpali u
džakove i odvukli u njihov kamp, a zatim skakali oko nas mašući puškama i vičući nešto
o Alahu i Džihadu. A onda su sve to snimali kamerom. Kažem ja Stamenku da će izgleda
da traže za nas otkup. Onda smo najebali burazere, kaže mi Stamenko.
I zaista, prvo su ih otkačili u našoj ambasadi. Ukinuta zadnja državna zajednica, a
još nije došao naš novi ambasador. Onda su zvali tu našu firmu kod koje smo radili.
Ispostavi se da je gazda već primio drugu dvojicu na mešalicu, i da ga mi uopšte ne
interesujemo. Na kraju su spakovali one snimke i poslali našoj Vladi u Beograd.
I tako smo mi čekali i čekali i čekali, pa sam ja od duga vremena popravio neki
njihov rashodovani tenk. Oni su se silno iznenadili, a ja sam im objasnio da je to
sitnica, jer sam bio tenkista na Kosovu.
Stamenko ih je u medjuvremenu učio gadjanju iz ručnog bacača, on je bio na
Vukovaru. Ja sam im posle očistio topove, jer sam bio artiljerac u Bosni. A
Spomenko im pokazao neke trikove sa kamuflažom dok smo se krili od NATO pakta.
I tako, sad smo zaposleni kao instruktori kod terorista. Plata je bolja nego na
mešalici, a bolji su i uslovi. Tako da se ništa ne brinete. Čim mi istekne ugovor,
Srdačno vaš
Milivoje